SHAPE Symposium 2026

Traume trajnih zuba predstavljaju značajan klinički izazov koji zahtijeva interdisciplinarni pristup i pažljivo planiranje terapije. Ovo predavanje će prikazati mogućnosti ortodontskog zbrinjavanja nakon različitih oblika dentalnih trauma, od nekomplikovanih i komplikovanih fraktura krunice do luksacija i avulzije.

Kroz kliničke primjere i savremene smjernice prikazuju se strategije koje omogućavaju očuvanje funkcije, estetike i dugoročne stabilnosti. Cilj je naglasiti da, uz adekvatan i individualiziran pristup, postoji kvalitetan funkcionalni i estetski ishod - odnosno, da zubić vila ne postoji, ali ortodontska sila često može djelovati kao njena tiha, naučna verzija.

Trauma to permanent teeth represents a significant clinical challenge that requires an interdisciplinary approach and careful treatment planning. This lecture presents orthodontic management options following different forms of dental trauma, from uncomplicated and complicated crown fractures to luxation injuries and avulsion.

Through clinical cases and contemporary guidelines, it highlights strategies that help preserve function, aesthetics and long-term stability. The aim is to show that, with an adequate and individualised approach, meaningful functional and aesthetic outcomes remain achievable even after severe dental trauma.

Ortodontski mini-implantati predstavljaju pouzdano i minimalno invazivno sredstvo za postizanje apsolutnog sidrišta u savremenoj ortodonciji. Njihova klinička uspješnost u velikoj mjeri ovisi o stabilnosti, koja se razlikuje od klasične oseointegracije i primarno se temelji na mehaničkom učvršćenju implantata u kost.

Kroz ovo predavanje bit će razmatrani ključni faktori koji utiču na stabilnost mini-implantata, uključujući kvalitetu i količinu alveolarne kosti, dizajn i promjer mini-implantata, tehniku ugradnje te smjer i intenzitet ortodontskih sila. Poseban naglasak stavlja se na biološke i biomehaničke aspekte koji omogućavaju neposredno opterećenje mini-implantata bez kompromitiranja njihove stabilnosti.

Razumijevanje navedenih principa omogućava pravilnu selekciju pacijenata, optimalan odabir mjesta insercije i odgovarajuću kliničku tehniku, čime se značajno povećava stopa uspjeha i smanjuje rizik od gubitka mini-implantata. Stabilnost mini-implantata stoga predstavlja ključnu kariku između teorijskih spoznaja i predvidivog kliničkog ishoda u ortodontskoj terapiji.

Orthodontic mini-implants represent a reliable and minimally invasive means of achieving absolute anchorage in contemporary orthodontics. Their clinical success depends largely on stability, which differs from classic osseointegration and is primarily based on the mechanical fixation of the implant within bone.

This lecture reviews the key factors that influence mini-implant stability, including the quality and quantity of alveolar bone, mini-implant design and diameter, insertion technique, and the direction and intensity of orthodontic forces. Special emphasis is placed on the biological and biomechanical principles that allow immediate loading without compromising stability.

Understanding these principles supports proper patient selection, optimal choice of insertion site and an appropriate clinical technique, significantly increasing success rates and reducing the risk of mini-implant loss. Mini-implant stability therefore represents the crucial link between theoretical understanding and a predictable clinical outcome in orthodontic treatment.

Pojavom ortodontskih mini implantata napravljeni su revolucionarni iskoraci u poboljšanju efikasnosti ortodontskog tretmana. Njihova uloga tokom tretmana je obezbjeđenje dodatne podrške i stabilnosti tokom ortodontskog liječenja. Odstupajući od konvencionog uspostavljanja uporišta, primjenom ortodontskih mini implantata omogućeno je sigurnije rješenje.

Adekvatnim pozicioniranjem i planiranjem mjesta ugradnje mini implantata postiže se skeletno - apsolutno uporište koje omogućava veću kontrolu i sigurnost tokom ortodontske terapije. Ključna prednost mini implantata je mogućnost njihove primjene u situacijama mogućeg gubitka uporišta tokom standardne ortodontske terapije, kao i u slučajevima rješavanja teških malokluzija.

Mini implantati za pojačanje uporišta se najčešće postavljaju u bukalnu interdentalnu alveolarnu kost. U kliničkim i 3D studijama pokazano je da je anteriorni palatum pouzdano mjesto za plasiranje mini implantata. Različite mehanike sa anteriornog palatuma mogu se adaptirati za distalizaciju, mezijalizaciju molara, rapidnu palatinalnu ekspanziju, zatvaranje ekstrakcionih prostora te intruziju ili ekstruziju zuba. Savremeni dizajn palatinalnih mini implantata sa promjenljivim abatmentima omogućava ortodontu da iste mini implantate koristi za različite mehanike, što stvara naročitu pogodnost u svakodnevnoj praksi i smanjuje broj mini implantata koje treba upotrijebiti.

Iako skeletno uporište sa mini implantatima daje slobodu u dizajniranju sistema sila i prevazilazi probleme saradnje pacijenta, uvijek treba voditi računa o anatomskim limitima pomjeranja zuba. Skeletno uporište sa mini implantima treba planirati na osnovu procjene potrebnih sistema sila i anatomskih granica pomjeranja zuba.

Ključne riječi: mini implanti, stabilno uporište, ortodontska terapija.

The introduction of orthodontic mini-implants has brought major advances in the efficiency of orthodontic treatment. Their role during treatment is to provide additional support and stability. By moving beyond conventional anchorage strategies, mini-implants make safer and more controlled solutions possible.

With appropriate positioning and careful planning of the insertion site, skeletal - absolute anchorage can be achieved, allowing greater control and safety throughout treatment. A major advantage of mini-implants is their use in situations where anchorage might otherwise be lost during standard orthodontic therapy, as well as in the management of severe malocclusions.

Mini-implants used for anchorage reinforcement are most often placed in the buccal interradicular alveolar bone. Clinical and 3D studies have shown that the anterior palate is a reliable site for placement. Different mechanics from the anterior palate can be adapted for molar distalisation, molar mesialisation, rapid palatal expansion, extraction space closure, as well as tooth intrusion or extrusion. The contemporary design of palatal mini-implants with variable abutments allows the orthodontist to use the same mini-implants for different mechanics, which is particularly practical in daily work and reduces the overall number of mini-implants required.

Although skeletal anchorage with mini-implants offers greater freedom in designing force systems and reduces problems related to patient compliance, the anatomical limits of tooth movement must always be respected. Skeletal anchorage with mini-implants should therefore be planned according to the force systems required and the anatomical boundaries of tooth movement.

Keywords: mini-implants, stable anchorage, orthodontic treatment.

Skeletne ortodontske anomalije često se ne mogu uspješno korigirati isključivo ortodontskom terapijom, već zahtijevaju kombinirani ortodontsko-ortognatski pristup. Osim nefunkcionalnih okluzijskih odnosa, ove anomalije često uzrokuju izražene estetske disharmonije lica koje značajno utječu na kvalitetu života pacijenata.

Razvoj digitalne dijagnostike i 3D tehnologije omogućio je prijelaz s tradicionalne 2D analize na sveobuhvatno 3D planiranje, čime se postiže veća preciznost, bolja predvidivost terapijskih ishoda i unaprijeđena interdisciplinarna suradnja. U ovom predavanju bit će prikazana evolucija dijagnostičkih i terapijskih protokola u liječenju skeletnih anomalija, s posebnim naglaskom na ulogu digitalnog planiranja u kombiniranoj ortodontsko-ortognatskoj terapiji.

Kroz prikaze kliničkih slučajeva obrađivat će se primjena 3D tehnologije u planiranju terapije, evaluaciji estetskih i funkcionalnih rezultata te optimizaciji terapijskog procesa.

Skeletal orthodontic anomalies often cannot be successfully corrected with orthodontic treatment alone and therefore require a combined orthodontic-orthognathic approach. In addition to dysfunctional occlusal relationships, these anomalies frequently cause pronounced facial aesthetic disharmonies that significantly affect patients' quality of life.

The development of digital diagnostics and 3D technology has enabled the transition from traditional 2D analysis to comprehensive 3D planning, bringing greater precision, improved predictability of treatment outcomes and stronger interdisciplinary collaboration. This lecture presents the evolution of diagnostic and therapeutic protocols in the management of skeletal anomalies, with particular emphasis on the role of digital planning in combined orthodontic-orthognathic therapy.

Through selected clinical cases, it will address the application of 3D technology in treatment planning, evaluation of aesthetic and functional outcomes, and optimisation of the overall treatment process.

Malokluzija progenijskog kompleksa rezultat je disbalansa veličine i/ili položaja maksile, odnosno mandibule, položaja zubi, ili kombinacije navedenog. Termin granični slučaj odnosi se na osobu s umjereno naglašenom skeletnom deformacijom na granici dosega ortodontske terapije i ortognatske kirurgije. Dijagnoza, planiranje i provođenje terapije borderline anomalija oduvijek su predstavljali izazov u kliničkoj praksi.

Odrasli pacijent može biti tretiran na dva načina koji u osnovi imaju suprotan smjer ortodontskog djelovanja: kamuflažnom terapijom ili ortognatskom kirurgijom. Ortodontski plan temelji se na dobi, kliničkom pregledu i utvrđivanju iznosa horizontalne i vertikalne diskrepance vodeći se graničnim cefalometrijskim vrijednostima tvrdih i mekih tkiva. Izazov leži u činjenici da je kamuflažom skeletnih odnosa moguće postići zadovoljavajuću okluziju, a da pacijent svejedno bude nezadovoljan jer je očekivao značajniju promjenu izgleda lica.

Stav pacijenta presudan je faktor pri planiranju terapije borderline deformiteta u odnosu na normativne kliničke parametre. Razlika u perspektivi struke i pacijenata ogleda se u činjenici da tek 45% pacijenata s utvrđenom indikacijom za ortognatsku kirurgiju pristaje na operaciju. Intenzitet izraženosti anomalije ne mora odgovarati stupnju narušenosti kvalitete života, a time ni razini motivacije pacijenta za tako invazivnim zahvatom. Potvrđen je i utjecaj crta osobnosti na percepciju utjecaja deformiteta na kvalitetu života.

Psihometrijski instrumenti kao što je Upitnik ortognatske kvalitete života mogu pružiti uvid u efekt koji skeletni deformitet ima na različite aspekte kvalitete života, pomoći u razumijevanju osnovnih motiva i prioriteta pacijenta s borderline deformitetom, a time i pomoći kliničarima u donošenju odluke: operirati ili kamuflirati.

Ključne riječi: borderline slučaj, dentoalveolarna kompenzacija, kamuflaža, kvaliteta života, ortognatska kirurgija, progenija.

Class III malocclusion of the progenic complex results from an imbalance in the size and/or position of the maxilla or mandible, the position of the teeth, or a combination of these factors. The term borderline case refers to a patient with a moderately expressed skeletal deformity lying at the boundary between orthodontic treatment and orthognathic surgery. Diagnosis, treatment planning and management of borderline anomalies have always represented a challenge in clinical practice.

An adult patient may be treated in two ways that are fundamentally opposite in orthodontic direction: camouflage treatment or orthognathic surgery. The orthodontic plan is based on age, clinical examination and assessment of the horizontal and vertical discrepancy, guided by borderline cephalometric values of hard and soft tissues. The challenge lies in the fact that camouflage of skeletal relationships may produce satisfactory occlusion, while the patient may still remain dissatisfied if a greater facial change was expected.

The patient's perspective is a decisive factor in planning treatment for borderline deformities, alongside normative clinical parameters. The difference between the professional and patient perspectives is reflected in the fact that only 45% of patients with an established indication for orthognathic surgery actually agree to surgery. The severity of the anomaly does not necessarily correspond to the degree of impairment in quality of life, and therefore not to the patient's level of motivation for such an invasive procedure. The influence of personality traits on the perceived impact of the deformity on quality of life has also been confirmed.

Psychometric instruments such as the Orthognathic Quality of Life Questionnaire can provide insight into the effect a skeletal deformity has on different aspects of quality of life, help clarify the main motives and priorities of a patient with a borderline deformity, and thereby assist clinicians in making the decision: operate or camouflage.

Keywords: borderline case, dentoalveolar compensation, camouflage, quality of life, orthognathic surgery, prognathism.

Područje ortognatske kirurgije je područje maksilofacijalne kirurgije u kojem je virtualno kirurško planiranje postalo dio svakodnevice. Liječenje deformiteta čeljusti se iz analognog promijenilo u potpuno digitalno te je time postalo preciznije, brže i rezultati puno predvidljiviji.

Osim samog kompjuterskog planiranja, i kirurške tehnike su postale sve manje invazivne, poput korištenja piezoelektrične pile i minimalno invazivnih kirurških pristupa, što sve dovodi do bržeg oporavka i puno prihvatljivijeg ishoda za pacijenta.

Orthognathic surgery is a field of maxillofacial surgery in which virtual surgical planning has become part of everyday practice. The treatment of jaw deformities has shifted from analogue workflows to fully digital ones, making it more precise, faster and far more predictable in outcome.

Alongside computer-based planning, surgical techniques themselves have also become increasingly less invasive, including the use of piezoelectric saws and minimally invasive surgical approaches. Together, these developments contribute to faster recovery and a far more acceptable outcome for the patient.

Stabilnost ishoda ortodontskog liječenja jedan je od ključnih izazova, a ovisi o nizu bioloških, funkcijskih i terapijskih čimbenika te često zahtijeva dugoročne kompromise. Predavanje će raspraviti što doista doprinosi stabilnosti postignutih rezultata, ali i cijenu koju ona nosi u smislu trajanja terapije, retencije, dodatnih zahvata i suradnje pacijenata.

Kroz kliničke primjere prikazat će se kako donijeti racionalne odluke usmjerene prema stabilnim i održivim ishodima liječenja.

Stability of orthodontic treatment outcomes remains one of the key challenges in the field. It depends on a range of biological, functional and treatment-related factors and often requires long-term compromise. This lecture discusses what truly contributes to the stability of achieved results, as well as the cost that stability may entail in terms of treatment duration, retention, additional procedures and patient cooperation.

Through clinical examples, it will illustrate how to make rational decisions aimed at achieving stable and sustainable treatment outcomes.

Uvod: Savremena ortodontska terapija sve češće zahtijeva visoko kontrolisane mehaničke sisteme kako bi se postigli predvidivi i biološki sigurni pomaci zuba. Segmentna tehnika predstavlja jedan od ključnih pristupa u rješavanju kompleksnih ortodontskih anomalija, posebno u situacijama gdje kontinuirani lukovi ne mogu obezbijediti adekvatnu kontrolu sile i momenta.

Cilj: Cilj predavanja je prikazati kliničke indikacije za primjenu segmentne tehnike, objasniti biomehaničke principe na kojima se zasniva, te demonstrirati praktične protokole njene primjene u svakodnevnoj ortodontskoj praksi.

Materijal i metoda / Prikaz slučaja: Kroz prikaz kliničkih slučajeva biće analizirana primjena segmentne tehnike u svakodnevnoj ortodontskoj praksi.

Rezultati: Primjena segmentne tehnike omogućava precizniju kontrolu pomaka, redukciju neželjenih nuspojava i veću efikasnost terapije u odnosu na konvencionalne kontinuirane mehanike.

Zaključak: Segmentna tehnika predstavlja nezaobilazan alat savremene kliničke ortodoncije. Pravilna indikacija, dizajn i aktivacija mehaničkih sistema ključ su za postizanje optimalnih funkcionalnih i estetskih rezultata.

Introduction: Contemporary orthodontic treatment increasingly requires highly controlled mechanical systems in order to achieve predictable and biologically safe tooth movement. Segmental technique represents one of the key approaches in the management of complex orthodontic anomalies, especially in situations where continuous arches cannot provide adequate control of force and moment.

Aim: The aim of this lecture is to present the clinical indications for the use of segmental technique, explain the biomechanical principles on which it is based, and demonstrate practical protocols for its application in everyday orthodontic practice.

Material and method / Case presentation: Through clinical case presentations, the application of segmental technique in routine orthodontic practice will be analysed.

Results: The use of segmental technique enables more precise control of tooth movement, reduction of unwanted side effects and greater treatment efficiency compared with conventional continuous mechanics.

Conclusion: Segmental technique is an indispensable tool in contemporary clinical orthodontics. Proper indication, design and activation of mechanical systems are key to achieving optimal functional and aesthetic outcomes.